DUBROVNIK DIGEST

Dubrovnik rat 1991.

• Tweet

Rat na prostorima bivše Jugoslavije vodio se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i trajao je do sredine devedesetih godina. Padom Berlinskog zida, bivše istočne komunističke zemlje Europe postajale su demokratske, a tako je bilo i u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, paralelno s tom tranzicijom, u Srbiji jača uloga tamošnjeg političara Slobodana Miloševića, glavnog krivca za krvoproliće na ovim prostorima. Milošević uspijeva na svoju stranu pridobiti generele Jugoslavenske narodne vojske (JNA) koji su pretežno srpske nacionalnosti, te kreće u oružanu agresiju na Hrvatsku, te Bosnu i Hercegovinu. Plan mu je okupirati što više područja i uspostaviti Veliku Srbiju. Osim generala Jugoslavenske vojske na Miloševićevoj su strani i političari iz Crne Gore poput Mila Đukanovića i Momira Bulatovića.

 

Za vrijeme Jugoslavije, zbog turizma na jugu Hrvatske, nema Jugoslavenske vojske, pa na početku rata u Dubrovniku nema borbi. Međutim, crnogorski političari preko svojih medija šire paniku Crnom Gorom govoreći kako se Hrvatska vojska okuplja u Dubrovniku, te da će napasti Crnu Goru. Naoružavaju svoje stanovništvo, i pod izlikom da će ih Hrvati napasti, zajedno sa Srbima iz istočne Hercegovine, spremaju agresiju na Dubrovnik i njegovu okolicu.

 

Rat na dubrovačkom području započeo je 1. listopada 1991. napadom iz zraka. Zrakoplovi jugoslavenske vojske bombardiraju strateške ciljeve – vodovod, dalekovode, telekomunikacije... Dubrovnik odmah ostaje bez struje i vode. Takvo će stanje ostati mjesecima.

 

Hrvatska vojska na dubrovačkom području slabo je naoružana, pa agresori bez problema napreduju. Uskoro zauzimaju čitavu okolicu Dubrovnika. Jedino mjesto koje nije okupirano je brdo Srđ (danas je tamo muzej koji prikazuje ratna razaranja dubrovačkog područja), odnosno francuska i austrougarska tvrđava na njemu.

 

Srbi i Crnogorci neprekidno bombardiraju grad uključujući i staru gradsku jezgru pod UNESCO-vom zaštitom. Redom su pogođeni Onofrijeva fontana, palača Sponza, zvonik, Franjevački samostan, crkva svetog Ignacija... – lakše je reći koja kulturna znamenitost nije pogođena, nego koja jest.

 

 

Najveći napad događa se 6. prosinca 1991. kada neprijateljska vojska odlučuje zauzeti grad. Već od same zore, grad se bombaridira sa svih strana – granate padaju po starom gradu pogađajući  kulturne spomenike. Grad je u plamenu, gore crkve, palače, stara gradska luka, hoteli... Trojica vatrogasaca poginula su od neprijateljske granate gaseći hotel Libertas. Hotel Imperial na Pilama također je pretrpio velika oštećenja. U samo jedan dan na staru gradsku jezgru Dubrovnika palo je više od 2000 granata. Trećina kulturnih objekata neprocjenjive povijesne važnosti jako je oštećena. To je najžešći napad u povijesti na staru jezgru Dubrovnika. Usporedbe radi, tijekom Drugog svjetskog rata, Hitlerovi nacisti i Titovi partizani poštedili su Dubrovnik razaranja. Arboretum u Trstenom za vrijeme rata gotovo je u potpunosti izgorio. Borbe na tvrđavi na brdu Srđ vode se prsa u prsa i traju cijeli dan, ali Hrvatska vojska uspijeva zaustaviti napad.

 

Početkom 1992. Srbi i Crbogorci ponovno pokušavaju zauzeti grad, ali Hrvatska vojska je sve jača i uspješno odolijeva napadima. U ljeto i jesen te godine Hrvatska je vojska dovoljno snažna da se samo ne brani, već i da napada. Oslobađaju veći dio dubrovačke okolice, i Dubrovnik ima opet donekle normalan život. Poslije te godine na grad traju sporadični napadi. Najgori se dogodio u ljeto 1995. kada su neprijatelji ispalili granatu na plažu u Zatonu gdje su se ljudi kupali. Troje ih je izgubilo život, a više njih bilo je ranjeno.

 

Brojke nakon rata su strašne – neprijatelji su popljačkali cijelu okolicu – sve hotele, zračnu luku, odvezli su jahte iz marine u Komolcu, ukrali su vrijedna umjetnička djela dubrovačkih slikara, kidali električne instalacije iz kuća, odvodili stoku... Sveukupno je napravljeno preko milijardu i pol eura štete.

 

Poginulo je više od 400 vojnika s obje strane, te 92 dubrovačka civila. U potpunosti je uništeno 2127 kuća, a 7,7 tisuća stanovnika ostalo je bez krova nad glavom. Srbi i Crnogorci osnovali su vojne logore u Morinju i Bileći gdje su mučili hrvatske zarobljenike.

 

Za razaranje Dubrovnika na sudu u Haagu sudilo se nekolicini srpskih i crnogorskih zapovjednika. Kažnjeni su od 5 do 7 godina zatvora, te su nakon odsluženja dvije trećine kazne pušteni na slobodu.

 

Tijekom napada na Dubrovnik velik dio Crnogoraca, posebno intelektualaca, bio je protiv agresije. Organizirali su prosvjede protiv rata. Na jednom od njih, u jeku razaranja na grad, pjevali su: „Oprosti nam Dubrovniče!“