DUBROVNIK DIGEST >> Povijest

Povijest >> Šetnja po stoljećima


Šetnja po stoljećima

Nastanak Dubrovnika

 

Dugi niz godina se smatralo da su Dubrovnik (lat. i tal. Ragusa) osnovale izbjeglice iz rimskog grada Epidaura (današnji Cavtat) koji je razrušen pod naletom Slavena. Međutim, teško je povjerovati da su stanovnici Epidaura došli na dubrovačku hrid bez da se tu nalazilo ikakvo naselje.

 

Dubrovnik je najvjerojatnije nastajao čitav niz stoljeća. Najnovija israživanja povrđuju tezu postupnog i dugotrajnog razvoja. Tako je nedavno pronađen brončani nakit u grobovima iz željeznog doba na Lokrumu (5. Ili 6. stoljeće prije Krista), ilirski i grčki novčići iz 3. stoljeća prije Krista, fragment nadgrobnog kamena u spomen pripadnicima rimske vojske koja je bila stacionirana u Dalmaciji između prvog i trećeg stoljeća poslije Krista.

 

Sve to dovodi do zaključka kako je Ragusa bila mjesto određene važnosti i prije uništenja Epidaura. S obzirom da je Dubrovnik smješten na odličnom geografskom položaju s puno zaljeva (stara gradska luka, gruška luka, ali i zaljevi na okolnim otocima) zasigurno ga stari moreplovci poput Grka - koji su imali svoje kolonije duž jadranske obale - nikako nisu preskakali u svojim pomorskim putovanjima.

 

Dubrovnik pod bizantskom zaštitom (oko 800 – 1205.)

 

U drugoj polovici 20. stoljeća, ispod sadašnje katedrale, otkriveni su ostaci one iz bizantskog doba. Neki smatraju da je izgrađena čak u 6. stoljeću, ali nitko ne može sa sigurnošću tvrditi da je to istina, jer su se slične katedrale gradile diljem bizantskog carstva sve do 11. stoljeća.

 

Bilo kako bilo, Dubrovnik je nekoliko stoljeća spadao pod bizantsku zaštitu o čemu u svom djelu 'O upravljanju carstvom' piše Konstantin Porfirogenet. U to vrijeme Sredozemljem su harali Saraceni, a prema legendi za koju se smatra da je neistinita, Dubrovnik je skupa s  Bizantskim carstvom oslobađao jedan Franak imena Orlando (prema junaku Rolandu) u čiju je čast kasnije podignut Orlandov stup.

 

Bizant je tom prigodom pomogao Dubrovnik, ali u ono vrijeme je bio predaleko da bi se stari stanovnici mogli pouzdati u njegovu konstantnu zaštitu. Dubrovnik je, naime, bio okružen opasnim susjedima, pa su sami morali iznaći neke mehanizme za opstanak. Već u to doba razvija se nadaleko poznata dubrovačka diplomacija koja pregovara sa susjedima i u slučajevima kada treba, plaća danak. Krajem 10. stoljeća osniva se dubrovačka biskupija.

 

Početkom 11. stoljeća, jača i Venecija koja Bizantu pomaže u zaštiti njegovih posjeda u južnoj Italiji, ali istovremeno osvaja dalmatinske gradove pod bizantskom zaštitom. Ne zna se je li im bizantski car to dopustio (kada se vratimo u kontekst tog vremena, možda nije ni znao), ali Mlečani malo pomalo stavljaju dalmatinske gradove pod svoju kontrolu.

 

Isto žele i sa Dubrovnikom koji im se jako opire i tu kreće početak stoljetne borbe Dubrovnika i Venecije.

 

 

Dubrovnik pod mletačkom vlašću (1205. – 1358.)

 

Početkom 13. stoljeća Dubrovnik je ojačao i postao je važna trgovačka komuna. Međutim, stvari se mijenjaju kada Venecija plaća križare da napadnu Carigrad, pa tako bizantska moć i zaštita nad Dubrovnikom slabi.

 

Dubrovnik u to vrijeme potresa kriza vlasti i Venecija ga zauzima. No Dubrovčani su tvrd orah, stalno se bune, pa im Venecija daje neke pogodnosti u upravljanju.

 

Zanimljivo da se Dubrovnik u vrijeme pod mletačkom vlašću teritorijalno širi te donosi Statut 1272. godine. Početkom 14. stoljeća Venecija vodi teške ratove s Ugarskom i slabi. Dubrovnik se sve jače bori za svoju neovisnost.

 

Djelomična neovisnost pod ugarskom upravom (1358. – 1433.)

 

Venecija je izgubila rat od Ugarske koja sad kontrolira sve dalmatinske gradove uključujući Dubrovnik. Međutim, prihvaćanje ugarske vlasti nije za Dubrovnik postalo prepreka zahtijevu da se osigura maksimalna autonomija.

 

Vješti diplomati isposlovali su kod ugarskog kralja teritorij, mogućnost da sami biraju kneza i ostale pogodnosti, a ugarski kralj Lukovik 1. nije se previše bunio. Dubrovčani su nastavili raditi na svojoj autonomiji, Ugarskoj su plaćali danak, ali u isto vrijeme žele se domognuti upravljanja s otocima Korčulom, Hvarom i Bračom što nakratko uspijevaju.

 

U vrijeme pod ugarskom vlašću, dubrovačka komuna dobiva naziv Dubrovačka Republika.

 

Najjače razdoblje Republike (1433. -1667.)

 

Turci sve jače prodiru u Europu i Dubrovčanima prijeti ugroza neovisnosti, ali i trgovinskih veza s Istokom.

 

Nekako uspijevaju održati samostalnost plačajući Turcima harač, ali zato mogu neometano trgovati diljem turskih posjeda. Nevjeojatno je kako je Dubrovnik u to doba uspio vješto manevrirati između istočnih i zapadnih sila imajući koristi i od jednih i od drugih. U to vrijeme Dubrovčani su razvili špijunažu gotovo do savršenstva. Prodavali su Španjolcima informacije od Turaka, ali isto tako i Turcima o tome što se događa na Zapadu.

 

Mnogim povjesničarima ni dan danas nije jasno kako je Dubrovnik uspio opstati u tom kaosu interesa moćnih sila. No ne samo da je opstao, nego se razvio do neslućenih razmjera. Jedno vrijeme je Dubrovačka Republika imala najjaču mornaricu na svijetu od preko 200 brodova, a trgovali su posvuda. U vrijeme englesko-španjolskih ratova, veliki dubrovački ratni brod predvodio je takozvanu španjolsku Nepobjedivu armadu koju su Englezi naposljetku porazili.

 

Naravno nije sve u tom zlatnom razdoblju teklo glatko, ali zbog snalažljive diplomacije i činjenice da je Dubrovčanima Republika bila iznad svega, postali su mediteranska sila usprkos maloj vojsci.

 

Zalaz Republike (1667.-1792.)

 

Problemi počinju 1667. godine kada je Dubrovnik zahvatio katastrofalan potres u kojemu je poginula polovica stanovnika grada. Još se osam dana treslo tlo, a požar koji je nastao zbog potresa, harao je dvadeset dana rušeći sve pred sobom. Mnoge zgrade su uništene, kao i umjetnička djela.

 

Samo godinu dana prije, gotovo 1000 Dubrovčana umrlo je od kuge i broj ljudi dosegnuo je najmanju razinu u posljednjih nekoliko stoljeća. Turci, a posebno Venecija, osjetili su kako napokon mogu zauzeti Dubrovnik.

 

Vlastela se nekako uspjela pribrati, a veliku ulogu u nastavku samostalnosti Dubrovačke Republike odigrao je diplomat Stjepan Gradić koji je u to vrijeme boravio u Rimu. Poduzeo je stotine diplomatskih akcija i detaljno opisao kako se Dubrovnik treba obnoviti s posebnim naglaskom na gospodarstvo.

 

U 18. stoljeću slabi snaga Turaka i Venecije, a jačaju Britanija, Francuska i Rusija. U to vrijeme, tradicionalnog neprijatelja Veneciju, zamijenjuje Francuska koja se ponašala kao agresivna sila nespremna za dogovore i kompromise što dubrovačkoj diplomaciji nikako nije odgovaralo.

 

Zanimljivo da i danas mnogi Dubrovčani smatraju kako je Republika propala jer su se trgovinske veze otkrićem Amerike sa Mediterana prebacile na Atlantik, ali istina je da starim Dubrovčanima to nimalo nije smetalo. U drugoj polovici 18. stoljeća dubrovačka mornarica je opet moćna i plovi preko Atlantika, a brodova pod zastavom svetog Vlaha sve je više.

 

Čini se da je Dubrovačka Republika opet ona stara i moćna i da će dugi niz godina opstati. No splet nesretnih i nevjerojatnih okolnosti ukinut će je zauvijek.

 

Pad Republike (1808.)

 

Početkom 19. stoljeća Napoleon je najmoćnija osoba u Europi. Širi svoje carstvo sve do Rusije. Francuske trupe na svom putu prema Dubrovniku ukidaju Mletačku republiku (1797.). Kao da to nije dosta sa istoka nadiru Rusi i njihovi saveznici Crnogorci.

 

Dubrovačko područje u to vrijeme još uvijek je zvanično pod turskom vlašću, a Dubrovčani joj i dalje plaćaju harač i uživaju njenu zaštitu. Stoga su bili sigurni kako će bez obzira na ukidanje Mletačke Republike, Dubrovačka preživjeti. Ali Turska je slaba i od nje nema nikakve koristi.

 

Rusi, koji s Napoleonom ratuju na sjeveru Europe, ispravno smatraju kako će ih Francuzi napasti s juga, pa svoju vojsku šalju da to blokiraju. Rusi tako, skupa s Crnogorcima, napreduju sve do Dubrovnika gdje se susreću s francuskom vojskom.

 

Dubrovčani ne znaju kako da se postave. Pregovaraju s obje vojske. Napoleon naređuje svojoj vojsci da zauzme Dubrovnik jer pregovaraju s neprijateljskom vojskom. Oni, predvođeni generalom Lauristonom, ulaze u grad. To se ne sviđa Rusima koji kreću u napad na Dubrovnik. Skupa s Crnogorcima dolaze sve do zidina ubijajući ljude, silujući žene, pljačkajući kuće. Francuzi se jedva brane, a Rusi i Crnogorci topovima tuku po staroj jezgri. Čini se kako će Dubrovnik u samo nekoliko tjedana od ulaska francuske vojske, okupirati i ruska.

 

Napoleon šalje pomoć Francuzima u Dubrovnik. Stižu generali Molitor i Marmont te odbijaju Ruse i Crnogorce dalje od Dubrovnika. No i Rusima stiže pomoć, pa Francuzi grade jaku utvrdu na Srđu kako se Dubrovnik opet ne bi napao. Dubrovčani Francuze smatraju osloboditeljiama jer se boje crnogorskih masakra.

 

Uskoro su Francuti dotukli Ruse, a Dubrovčani su se nadali da će Republika i dalje trajati. Međutim, Francuzi su imali druge namjere – pripojili su Dubrovnik postavljajući francusku zastavu na Orlandovom stupu te ukidajući ovlasti knezu i senatu.

 

Paradoks je da se Republika ukinula u vrijeme kad je opet ojačala. Takva je bila sudbina.

 

Od pada Republike do danas (1815. – danas)

 

Francuzi su vladali gradom svega sedam godina. Padom Napoleona, Dubrovnik je pripao Austriji i nadao se da bi opet mogao postati samostalan. Bečki kongres održan 1815. godine jednom za svagda je osujetio pokušaje ponovnog uspostavljanja Republike.

 

Austrija je poprilično devastirala neke dubrovačke povijesne spomenike. Tako su uništili duboki jarak koji je opasavao gradske zidine. Upravo zbog tog jarka Rusi i Crnogorci nisu mogli ući u grad. Austrijanci su oko zidina napravili cestu po kojoj vozila prometuju i danas. Planirali su ispod tvrđave Minčeta kroz brdski masiv probiti tunel, ali se tadašnji dubrovački biskup usprotivio jer je smatrao da bi tunel mogao postati – mjesto nemorala. Ispod ulaza u grad na vratima od Pila  - od materijala kojim su probijali cestu - napravili su park, koji je tu i danas. Tadašnje novine oštro su pisale protiv autrijskih zahvata.

 

Austrijanci su napravili i Porporelu na koju se dolazilo iz gradske luke, a probili su i zidine napravivši još jedan ulaz u grad – Bužu. Između tvrđava Revelin i Minčeta, gdje se danas nalazi parkiralište, Austrijanci su nasuli jarak kako bi mogli napraviti igrališta za tenis za svoje časnike.

 

Dubrovnik nije pretrpio nikakvu razaranja u Prvom i Drugom svjetskom ratu, no nevolje su ga snašle 1991. kada su grad napali Srbi i Crnogorci. Bombardiranje stare gradske jezgre koje je tad učinjeno, bilo je gore od topova Rusa i Crnogoraca za vrijeme Napoleona, i ujedno najveće razaranje Dubrovnika u povijesti.



more texts