DUBROVNIK DIGEST >> Povijest

Povijest >> Sveti Vlaho


Sveti Vlaho

Bilo da prilazite staroj jezgri s mora, kopna, ili čak letom iz zraka, neizbježno ćete se suočiti s kipovima sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, te shvatiti koliko je duboko ukorijenjeno njegovo štovanje i što je značio ondašnjim, ali i današnjim stanovnicima Dubrovnika.

 

Sveti Vlaho, rođen je polovinom 3. stoljeća u kapadokijskom gradu Sebastu (današnji grad Sivas u središnjoj Turskoj) gdje je bio liječnik i iscijeljitelj. Poslije je izabran za biskupa, ali morao se skloniti u planine zbog rimskog progona kršćana. Prema legendi, u divljini su ga štitile divlje životinje s kojima je mogao razgovarati. Naposljetku su ga Rimljani uhvatili i mučili. Sveti Vlaho se nije htio odreći kršćanstva, pa su mu odrubili glavu.

 

No kakve ta priča ima veze s Dubrovnikom koji je u doba smrti svetog Vlaha jedva postojao?

 

Prema legendi, 971. godine Mlečani su na prijevaru htjeli okupirati Dubrovnik. Pristali su brodovima pod izlikom da se trebaju snabdijeti hranom i drugim namirnicama, a ustvari su htjeli zauzeti grad. Za to vrijeme svećenik Stojko molio je u crkvi svetog Stjepana, a sveti mu se Vlaho ukazao pred četom cijele nebeske vojske, i upozorio ga da Mlečani žele okupirati grad. Stojko je upozorio gradske oce i napad je odbijen, kako su smatrali, zahvaljujući svetom Vlahu.

 

Od tada pa sve do danas sveti Vlaho štuje se kao zaštitnik Dubrovnika čemu najbolje svjedoči maketa grada koju nosi u ruci. Zbog toga, već od 972. godine traje proslava blagdana svetog Vlaha koja se održava 3. veljače, a u kojoj sudjeluju svi stanovnici s prostora Dubrovačke republike.  Kako bi se omogućilo sudjelovanje svima, uvedena je tzv. 'Sloboština Sv. Vlaha', razdoblje kad je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao dva dana prije i dva dana poslije blagdana slobodno doći u grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana).

 

Festa svetog Vlaha danas plijeni pozornost građana i turista. Iz udaljenijih dubrovačkih mjesta, na dan feste, vjernici se upute u narodnim nošnjama. Nose na barjacima oznake svojih crkava i dolaze pred crkvu svetog Vlaha. Tamo ga pozdravljaju spuštanjem barjaka, ali da platno ne dodirne pod.

 

Nakon svete mise, slijedi procesija gradskim ulicama, a tom se prilikom nose svete moći, bizantska kruna, odnosno relikvija glave svetog Vlaha (ukrašena dragim kamenjem, rad dubrovačkih zlatara) koju vjernici ljube, relikvijar ruke i noge, Isusova pelenica (u nju je Isus, prema legendi, bio umotan prilikom prikazanja u hramu).

 

Trombunjeri pucaju iz kratkih pušaka prije ulaza u stari grad gdje se u vrijeme Dubrovačke republike vježbalo gađanje. Na ovaj su način stari Dubrovčani plašili neprijatelje.

 

Dubrovčanima je sveti Vlaho bio toliko važan da se nalazio i na državnoj zastavi, a u svojim rijetkim kolonijama poput one u indijskoj Goi, podizale su se crkve u njegovu čast.

 

Zbog tradicije stare više od tisuću godina, UNESCO je Festu svetog Vlaha proglasio svjetskom nematerijalnom baštinom.



more texts