DUBROVNIK DIGEST >> STARI GRAD

STARI GRAD >> Gradski zvonik


Gradski zvonik

[View map]

Već 1385. godine Veliko vijeće je donijelo odluko da se napravi gradski sat koji će pokazivati vrijeme, a pet godina kasnije početli su prvi otkucaji (naravno to nije bio gradski zvonik kojeg vidimo sada, a koji je izrađen u današnjem obliku sredinom 15. stoljeća). Tako je Dubrovnik dobio gradski sat 54 godine poslije postavljanja prvog javnog sata u Europi – onoga na samostanu San Gotardo u Milanu, ali dubrovački Gradski zvonik izgrađen je punih 50 godina prije venecijanskog Torre dell' Orologio.

 

I ne samo to – već su dubrovački 'zelenci' (naziv figura koji otkucavaju sate) napravljeni prije poznatih venecijanskih  'crnaca'. Stariji su 21 godinu.

 

Zelenci, koji nosu tradicionalna dubrovačka imena Maro i Baro, prikazuju rimske vojnike, a prekriveni su zelenom patinom zbog koje su i dobili ime – zelenci. Ne zna se tko ih je napravio, jer ne postoje pisani dokumenti. Dubrovčani su zapisivali sve i svašta, ali eto izradu zelenaca nisu, pa su tako Maro i Baro postali jedan od rijetkih misterija u dubrovačkoj povijesti. Ali zato se zna tko je napravio masivno zvono u koje udaraju Maro i Baro. Zvono teško više od dvije tone izradio je Ivan Rabljanin.

 

Dubrovnik je na seizmološki najaktivnijem području u Hrvatskoj, pa ga potresi četo pogađaju. Početkom 19. stoljeća, zbog više potresa koje je Dubrovnik pretrpio, Gradski zvonik se nagnuo prema Stradunu. Pokušavalo ga se popraviti, ali je naposljetku u potpunosti srušen 1928. godine. Bogati dubrovački iseljenik Pasko Buburica financirao je izgradnju novog zvonika u renesansnom stilu s gotičkim elementima.

 

Međutim, nakon te obnove originalni zelenci nisu vraćeni na zvonik, već su izlivene njihove vjerne kopije koje se i danas nalaze na zvoniku i otkucavaju sate. Pravi Maro i Baro nalaze se u sklopu Kulturno-povijesnog muzeja u Kneževu dvoru gdje možete vidjeti ovo remek djelo renesansnog graditeljstva (možda ćete negdje naići na podatak da se nalaze u Palači Sponza, ali taj podatak nije točan, jer su nakon detaljne restauracije preneseni pod krov Kneževa dvora).

 

Zvono Ivana Rabljanina je vraćeno na zvonik, ali poslije obnove Dubrovčani su govorili da se ne čuje tako jako kao prije kada su zvuci dopirali sve do gruške luke. Kada se zvonik obnavljao postavljen je i novi satni mehanizam koji je zbog novog jakog potresa 1979. ponovno saniran.

 

Od tada pa do danas nije bilo problema, osim tijekom posljednjeg rata, kada je zvonik pogođen s dva projektila, od kojih je jedan eksplodirao blizu zelenaca. Malo je nedostajalo da granata uništi zvono Ivana Rabljanina od neprocjenjive vrijednosti.

 

Zanimljivo da su Dubrovčani prije izgradnje sata vrijeme podijelili na 24 sata, ali su ga računali od izlaska do zalaska sunca. Tako su za ponoć ljeti govorili da je oko 21 sat. Naravno da ovo vrijeme nije bilo precizno u minutu, jer je sunce, ovisno o godišnjim dobima, izlazilo i zalazilo ranije ili kasnije, ali su ga prilagođavali. Uostalom tempo tadašnjeg života bio je znatno sporiji nego danas, sve dok se nije ukazala potreba da se napravi zvonik koji bi točno odredio koje je doba dana.



more texts